|
O slikarstvu Tihomira Lončara pisao sam prvi put 1986. godine. Izlagao je, tada, nujne pejzaže zapuštenih predgrađa (Napuštena kuća, Stražarnica, Prolaz, Usamljena kuća). Bilo je to popredmećeno ozračje potištenosti. Beživotni krajolici nakon apokaliptičnog praska: i vjetar se okamenio u povijenim krošnjama stabala. Zamalo svi planovi slike bili bi marmonizirani. Učinilo mi se da je Lončar na pragu magičnog slikarstva. Nazvao sam to opijenošću umjetnika nepokretnim stvarima. Danas drukčije vidim slike iz tog doba. Nisam više siguran da se u Lončara radilo o oniričkoj utvarnosti. Mogao bih u ovom trenutku posvjedočiti da je u ciklusu iz druge polovine osmog desetljeća već bilo razvidno Lončarovo poniranje iza privida pojava. Ali umjetnikov izričaj bio je još prigušen. Otajstva vicinalnih zagrebačkih kvartova ispričana su bila u po glasa. Lončarovo je onodobno slikarstvo naime obilježavala mentalna rezervacija: tema je očitovana u oblicima prikrivenih sadržaja i poruka. Zatim su se dogodile slike koje su pred nama. Snažni mlazovi svjetlosti oživjeli su Lončareve periferijske akropole s templovima, spomenicima, zabatima i fontanama. Plohe zidova su se pokrenule stapajući se sa tlom i nebosklonom. Krajolici su se nastanili u krošnjama. Svemir se zrcalio u crnim bazenima. Kuće su postale različito u sličnom. I rukopis Lončarev se promijenio: življi duktus, naglašenije konture, hitrije geste, prodorniji kontrasti oblika. Svjetlost se radosno prelila preko reljefa arhitektonskih ukrasa na fasadama, zasjala iz nabora sjena. I sve se to, svi ti vrtoglavi pomaci i lomovi pročelja, strmih usjeka i blagih škarpi, stapa u velebnu scenu za tihi obred prikazanja kamenih Venera, Kopljanika i Ljubavnika. Kao što je slučaj kod svih mitoloških uprizorenja niti u ovom nitko ne bi sa sigurnošću mogao kazati što se je ovdje zapravo dogodilo. Ali svakome je jasno da su prizori slikarski dojmljivi. |
Jer, kao malo koji od suvremenih hrvatskih umjetnika, Tihomr Lončar zaokupljen je pitanjima oblikotvornosti. Njegove građevine reske su kromatike prošarane oštrim zarezima, kao isklesane od kamena. I bilinstvo mu je statutarno.A boja tome euklidovskom svijetu daje iluminatorsku uvjerljivost, posebice u lazurnim nanosima izuzetne pikturalne kakvoće. Zahvaljujući upravo majstorskom razlaganju svjetlosti, kuće i stabla sjaje u mrklinama kao svjetionici u noći. Svjetlost o kojoj govorim je, nadasve, volubilna. Vitalnost Lončareve slike podstiču podjednako i razilazne perspektive, klizajući samopokretni planovi i istaknuta razgibanost kompozicije. Zaključiti nam je na ovom mjestu: Lončareva razgibana arhitektura temelji se na antitetičkom komponiranju punom prostornih paradoksa: promjenljivih motrišta, superponiranih planova i pustolovnih perspektivnih pomaka. Ako Lončarevo stvaralaštvo prosuđujemo u vremenskoj protežnosti (1983.-1993.), od posebne važnosti čini nam se njegova kromatska sinteza. Od ugađanja jednog općeg tona (u nijansama umbre) na ranim radovima, pa do ritmiziranja plohe pigmentalnim oprekama (što možemo uočiti u u naslovima Crno sunce, Plavi zid, Crveni oblak) Lončar vazda i dosljedno vodi računa o jedinstvenom dojmu kojeg slika mora ostaviti u motrioca. A na takav koncept može se odlučiti samo stvaralac dobro odnjegovane umjetničke kulture. Ona je u Lončara posredovana iz različitih izvora: iz obrazovanja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, iz lektire, iz povijesnog pamćenja, ali poglavito iz svjesnog izbora između mogućnosti koje su mu se nadavale. Njegova odluka razvidna je iz njegovih slika. Ona ga je vodila osamljivanju u miljeu suvremena hrvatskog slikarstva. I mada je ostao bez suputnika, njegovi umjetnički postupci zadržali su postojanu nepokolebljivost: opaziti, razmotriti predmet i zatim ga, in ultima analysi, intuicijom dograditi do razine slikarske forme. |
Naposljetku, Tihomir Lončar je poglavito percepijent. Njegovo oko točno zamjećuje stvari. Naravno, izgradnja dojmova događa se i na duhovnoj/duševnoj razini. Sinkrazija percepcije i osjećajnosti oplođuje Lončarevu mentalnu konstrukciju slike: otkriti stvarima značaj i svojstva kroz doživljaj. Lončarev predmet dakle nije samo sjetilno uočen već i subjektivno spoznat. U svakom slučaju: priopćavanje čuvstvenih prisnosti s motivom uvijek izbija u prvi plan označavajući presudno Lončarevo slikarstvo. Na prvi pogled sve je na horizontu Lončareve slike nepostojano i trenutno, ali kompozicije su usidrene u čvrsto artikuliranim plastičnim uporištima. Čak ni umjetnikovo unutarnje nespokojstvo, koje teži snažnom očitovanju u žestini pokreta, kontrastu boje ili oštrini orisa, artikulirano je u slici dosljednom provedbom formalne strogoće izraza. Napomenuto je već bilo da je Lončarevo slikarstvo bogato simboličkim podsjećajima. Pa ipak, njegov krajobraz je usidren u zbilji: u pojedinostima tih prospekata prepoznat ćemo ulomke arhitekture zagrebačke Kustošije, Črnomerca... Podsjećajna jezgra koju smo najprije naznačili tekar potpomaže da se stvarnost pretvori u slikarski umišljaj: na djelu je topografija mašte.I onda, oko 1991., ta vedra opalescencija stvarnosti užeg zavičaja počinje zadobivati sjene. Nastupilo je vrijeme Teških tišina, Požara, Okrvavljenog krajolika i Sumraka nade. I kada Tihomir Lončar u naslovu slike postavlja pitanje Zašto?, oblikovani sadržaj počinje se stapati s nečim što bismo mogli nazvati: unutarnje duševno motrište. Duboki i proživljeni osjećaji tjeskobe zgušnjavaju oblike i postupno ih uvode u funkciju dramatičnih vizija. Emocionalna očitovanja u najnovijim djelima zadobivaju razmjere ekspresionističkog patosa. Stoje li ove slike na kraju jednog tragičnog iskustva sa zbiljom i poviješću, ili su u njima već otvorena vrata jedne nove stvaralačke avanture? |