|
OTVORENO PISMO TIHOMIRU LONČARU Početak je u magli (razabireš samo obrise što mijenjaju se svakim pomakom) jer, gdje nema još pravog SVJETLA neiskristalizirani pogled mutnijim ti se čini bez čista viđenja: VIĐENJA OKA, s „POGLEDOM“ i u DUŠU. I baš taj UNUTRAŠNJI POGLED u dubinu SEBE, dopire samo do SADA mogućih sagledavanja, do granice – prepreke DANAŠNJE, jer već sutra (to sutra uvijek uvjetno rečeno), spuštaš se stepen, možda dva, dublje ka U-VIĐANJU sebe, prema sebi samom, OSJETILNOM, psihofizički zbiljskom. Pokušavaš, trudiš se kako bi uskladio SEBE s PRIRODOM, sa svojom okolinom, s onim slijedom unutrašnjih ZAKONITOSTI i krenuo boljem, „bogatijem“ životu, osjetivši isprva ono naslućivano treperenje, zatim bujanje u dubini SEBE, tamo negdje ispod grudnog koša. Na tom putu SPOZNANJA, prividno nestaješ u tišini potkrovlja – ateljea (dobro da se ima pribježište), da bi vodio nijemi (ali burni) monolog svjestan da PUT koji si izabrao povlači za sobom gubitak “nekih“, što nije nimalo važno. A vjeruj mi, treba imati dovoljno hrabrosti, onu „dozu“ lucidnosti kada se veoma lako dobija epitet „LUD“, pa da se prepustiš toku svoje sudbine, rijeci svojih unutrašnjih zakonitosti i traganja, jer IPAK, nisi masa (što u grupi prikriva sljepilo), nego POJEDINAC, INDIVIDUUM po strani (a da li?), ali SVOJ! I odjednom: pokrene se KOZMOS i SVJETLOST bljesne! Otvaraju se, tko zna otkada zaključana vrata (sve što je NE-VIĐENO, NEZNANO JE, sve što je NEPROŽIVLJENO-NE-SHVATLJIVO je, nepojmljivo, neosjetilno, pa prema tome i ZATVORENO, i ne dozvoljava ti pogled u DALJINU-DUBINU). Ruše se zidovi prekriti sivo-zelenim algama (žbuka se osipa, vlaga je načela i ciglu), patinom svjedokom prošlih vremena (kao dokazom kontinuiteta istog). |
Uklanjaju se prepreke SLOBODNOG VIĐENJA, duša je bogatija – više je iskustva (to je razlog), i prije naslućivani krajolik sada se otvara pred tvojim očima i tvojom Dušom, pušta te u svoju postojanost, u svoj MIR, da mu se predaš bez ostataka, „ulazeći“ sve dublje i dublje, kako bi postao dio njega. Čudan osjećaj i čudna jeza me prožimaju gledajući kako STVARAJUĆI se OSTVARUJEŠ, kako i na koji način uspijevaš da svima pristupačne VIĐENOSTI BANALNE REALNOSTI, snagom ISKUSTVA i IMAGINACIJE TRANSFORMIRAŠ u ono najviše, u DUHOVNO! I baš ta „duhovnost“ otkriva totalno NE-FIZIČKA stanja prikazanog, s cijelom svojom kromatskom tjeskobom NEJEDNAKOG u SLIČNOSTI OBLIKA, što ne plutaju u nekim marginalnim, pomoćnim vrijednostima, već predočuju (što je vidljivo-shvatljivije je), UNUTARNJU, onu skrivenu vrijednost dinamično usmjerenu ka BITKU! Svatko, tko je i najmanje zakoračio na put SA-ZNANJA, obuhvatit će pogledom (oka i duše – dakle, i onim UNUTARNJIM pogledom) BLIZINU DALJINA na tvojim slikama i uvidjeti mogućnost ''BOGATIJE'' egzistencije. Povremeno, naići će se na neki „ZID“-PREPREKU a horizont još daljim će se činiti, ali SVJETLOSTI DALJINA neka budu putokaz svakog sebi samom, ali i drugima, neka budu ono klupko pređe što davno izbavi Tezeja, ona METAFORA čije značenje počiva u svijesti svih postojećih, koja predstavlja jednu od pravovrijednih mogućnosti za BITI, za „PROLAZ“: MISAONOŠĆU SVJETLU! A svjetlost POSTOJI! Zato, tvoja će izložba biti ŽAR U OKO pogleda bez BUDUĆNOSTI. Možda novo podizanje kapaka doprinese da ugleda PUT, što vodi prema SVJETLU?!
|