Tihomir Lončar

Neravnodušan pred motivom. Tihomir Lončar nastoji i uspjeva odgovarajući vizualni napon uložiti u kadar i frakturu svoje slike. Započeli smo sa spominjanjem motivajer nezavisno od njegove prepoznatljivosti i izravne motivske transpozicije u pojedinačnu sliku neosporno je da bilježenje započinje doživljajem.vidljivo je kako iza naslikanih oblika stoji sugestija predloška iz prirode ili iz kulture. Dapače, najradije i najbolje se Lončareva ostvarenja gledaju i čitaju kao sinteza organskih i kristaličnih nakupina, odnosno kao suživot plenerskih i muzealnih poticaja,to jest kao slikarstvo svjesno svojih protega i potencijala.


Mladi je slikar započeo na brazdi velike tradicije i s osjećajem duga prema dobro komponiranom i skladno uravnoteženom prostoru. U striktno dvomenzionalnim rješenjima poigravao se s iluzijom prodora u ine planove i pozadine, a pogotovo s fikcijom vremenoplovnog prodiranja u neku drugačiju zbilju, Lončarevi "rani radovi" imali su nešto od evokacije starinskoga svijeta i scenografije metafizičkog predznaka. Ispočetka mu je bilo dovoljno nekoliko temeljnih boja. Najčešće zagasitih tonova i tmurnih, nokturalnih ugođaja, ali iznimno rafiniranih registara i sordiniranih amplituda. S tek pokojim prodorom svijetlijih dionica, poput bljeskova,obasjanja ili "lumeggiatura". Nipošto nije uzaludno proteklo Lončarevo građenje prizora, njegovo uporno kontrapostiranje biomorfnih i arhitektonskih silnica. Stvorio je zapravo koherentan sustav intimističkih krajolika ili dinamiziranih veduta. Vrtovi i dvorišta, raskršća i prikućja, krovovi i pročelja, krošnje i živice urasli su u strogu koordinatnu mrežu jasnih apscisa i ordinata.

Ali slikar je našao također načina da nadvlada suhoću geometrizma i napast statičnog taloženja zadanih komponenti: svaka je čestica površine nabijena nekom nutarnjom energijom, svaka mrlja isijava vlastitu svjetlost, svaki potez zrači životodajnom pokrenutošću. Ne samo u određenije figurativnim radovima, nego i na slikama asocijativnog ili aluzivnog karaktera, Tihomir Lončar pokazuje pretežno zanimanje za atmosferu i prožetost cjeline. Kod pejzaža i veduta očigledno je djelovanje vjetra i kiše, zapare ili hladnoće, a kod slobodnijih kompozicija ili semi-apstrakcija jasno se osjeća emanacija temporalnih i temperaturnih uvjeta. Da nema vjetra ne bi stabla na njegovim prizorima bila tako povijena niti bi vršci čempresa bili šiljato upereni na jednu stranu; da nije bilo kiše ne bi obzorja odjekivala tolikom pročišćenošću i elementi u prostoru bili toliko izraziti i prozračni.


Tonko Marojević

Tonko Maroević kritike