|
Pejsaž u slikarstvu Tihomira Lončara nije tek bilježenje i pretvorba manje ili više slikovitih motiva prirode, već je tema preko kojih iznosi svoja razmišljanja i raspoloženja. Zbir je činjeničnog i upitnosti. Neposredni doživljaj i odraz nataloženog iskustva. Lončar donosi svoj isječak ukupnosti prirode (izbor nije slučajan – ni scenarijem priče ni unijetim atributima), odabran po kriteriju njemu dragih i skladnih oblika, pomoću koje iskazuje sjećanja, nadanja, strepnje i slutnje. Nije to pejsaž opisnosti, pažljivog islikavanja detalja, već traženje ugođajnosti (otkrivanje one dodirne točke kod koje se poklapa isijavanje, bilo stvarnog ili izmaštanog krajolika, i ideje ili misli vodilje umjetnika). Lončareva slika sadržajno je slojevita, pa se postavlja pitanje je li dominantni pejsaž jedina tema slike (odnosno treba li je promatrati tek kroz odnos raslinja, prostora i elemenata arhitekture, ili prepoznavati i simbolička značenja), ili interesi slikara nadilaze tu plošnu interpretaciju predloška (koja dakako može biti likovno sjajno usaglašena), tako da djelo nosi notu intrigantnog, nepredvidljivog. Čuđenja u znanom, snalaženja u nepoznatom. Dakle, pejsaž je i slika i priča, jeka prošlog, naznaka budućeg, gdje su oblici sačuvali tvarnost, prikaz, tektoničnost. I hvatanje je određenog trenutka, ali širi se i ka svevremenosti. Prisutna asocijativnost u „čitanju“ gotovo svakog segmenta slike, potvrda je tog otklona od isključivosti prepoznavanja predmetnog, i moguć je ključ u kretanju u svojevsnom labirintu Lončareve tvorbe. Ova labirintičnost razumljivo ne odnosi se na način organizacije formi (jer radi se o preglednoj kompoziciji), već proizlazi iz gustoće ambijentalnog; onih sadržaja koje oblici – znakovi (ne bez ostatka) sugeriraju. Postoji sloboda u tumačenju, ali i mnoštvo prepreka (to je i potrebita draž Lončarevog umjetničkog djela) da sliku ne doživljavamo tek kao otvorenu knjigu. Ono je mnogo zahtjevnije. Ali Lončar ima i pokriće ako postavlja zadatak. |
Svoj uvjerljiv likovni izraz, svoj način stilizacije, prepoznatljiv rukopis, kojim suvereno gradi i prostore zrakoprazne tišine (ili tjeskobe) kojim sumira iskustva vjerojatno zadnjih godina, i otkriva zakutke što su reminiscencija na djetinjstvo. I drvo (možda tek žbun) u značenju je (bolje reći važnosti) identično s pročeljem (ponekad sakralnog) u svakom slučaju reprezentativnog zdanja s raspelom ili tek naznačenim spomenikom, što scenu pretvara u svečanost. Slikarstvo je to stanja, što dodiruje tamne slutnje i prazninu, ali koje isto tako može biti trag vedrine. Slika je to „osjećaja“ čovjeka i stvari, iako je prostor bez ljudskog lika, njegova prisutnost se itekako osjeća. Lončar reducira prikaz, s mjerom unosi prepoznatljivo, postavljeno u dijalogu slikarskim plohama bogate pikturalnosti, napetosti i kretanja koje zahvaća cijelu površinu slike. Stilizira oblike, s određenim stupnjem uglatosti, napetom obrisnom linijom koja zatvara oblik, ali se može shvatiti kao rub ponora, pukotine, nove neizvjesnosti. Tako da transformacija oblika nije tek likovna spretnost nego i sadržajna nužnost. A ta vještina ili dosjetka ne iscrpljuje se u zanatskom, ili ponavljanju uspješnog recepta, već u rastu odnjegovanih partikula slikarskog polja, karakteristične gestualnosti ruke (gdje se potez kista može pratiti poput slikarskog ispisivanja i koje radi dosljednosti načina postaje autograf.) Koloristički pak sklopovi kreću se od umirenijih sazvučja (zeleno/plavo) s prodorima žutila (svjetlosnih akcenata koji kao središte koncentracije daju predznak slici), do otvorene palete, buke crvenila kojom je pejsaž doveden do krika. Kontemplacija i prepuštenost bujici osjećaja nisu u slikarstvu Tihomira Lončara u suprotnosti, možda tek krajnosti ugođaja u slici produhovljenog sadržaja i osjetljivosti za kromatsku materiju. |
Priklon ekspresionizmu postoji i u naznačenoj deformaciji oblika i otvorenosti boje, emocionalnosti, gotovo strasnoj povezanosti s motivom (kao plodnog tla za ispovjednost slikara). Kroz osobno viđenje i iskazivanje, ništa opaženo nije slično nego je slikovno, u funkciji ekspresije. Lončarev pejsaž je doživljaj i događaj, pronalazimo sebe u njemu, i vjerujemo slikaru u njegovo tumačenje svijeta. Slikarstvo je to koje svojom autentičnošću ima vidno mjesto u ukupnosti suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Slikarstvo što donosi smiraj i otvara pitanja. |