|
Najveća je prednost slike da bude svetkovina za oko.
Očito, ona se ne nalazi isključivo u njihovom izgledu, jer bi tada bilo moguće znanstvenim metodama izmjeriti tu važnost, ili samo u povijesnim dimenzijama, odnosno trendovskoj aktualnosti (što je opet povijesna kategorija, njena sadašnjost), već izvire i iz njihova smisla, one nematerijalne, zapravo teško uhvatljive, supstance oko koje stalno nastoji i trudi se likovna kritika, a svaki motritelj slike mora je za sebe osvojiti. Smisao, pa i važnost, slika Tihomira Lončara, tumačeni su u kontekstu hrvatskog slikarstva relevantnim kritičarskim diskursom već više puta. Ne obazirući se ovom prilikom na razna iskazana određenja koja slikara trebaju nekome preciznije svrstati, želim tek istaći vlastito uvjerenje – svjestan da izričem sud unaprijed – kako najnoviji radovi dosljedno produbljuju smisao Lončareva stvaralaštva i pridaju mu još veću važnost. (Zapravo, hoće li se to dogoditi ovisi i o tome kakav će se odnos – po nekima tajanstven i duhovan, ali priznajmo, češće prozaično površan – uspostaviti između ove izložbe i njenih posjetitelja.). Suzdržano likovno promišljanje i disciplina u radu svojstvene su Tihomiru Lončaru (pogled na slike ispunjene dinamizmom ne smije nas zavarati), te nam takav njegov značaj razjašnjava postupnost umjetničkog razvoja za koji je sebi dao vremena, ne zahtijevajući krajnje i konačne rezultate odmah i naprečac. Tako je slikar od koloristički škrtih i pomalo oporih ranih radova u neprekidnom i postojano varirajućem slijedu dospio do aktualne opcije, odabira kromatske zvučne raskoši. |
Doista, dijakronijski pogled na Lončarev dosadašnji opus veoma je instruktivan. Usporedba nam pokazuje koliko je na slikama koje sada razgledamo malo ostalo od konkretnih pejzažnih odrednica, te da o „slikarstvu memorije“ – sintagmi koja se je spominjala u nekim osvrtima što su popratila početke Lončarevog slikarstva – jedva da još može biti riječi. Dapače, vidimo kako se slikar dobrim dijelom oslobodio i svoje naglašene stilizacije (dosadašnje prepoznatljive manire) s formaliziranim i strožim kompozicijskim gradnjama – više ga takve strukture ne uvjetuju – dok su nesputane ideje i maštovita rješenja, ostvarena u sjajnoj i jasnoj izvedbi, sve brojnija. Duhu ne smeta takvo obilje. Ili, kako u nastavku dnevničkog zapisa, odakle je preuzet citirani epigraf, najveći slikar romantizma, Eugene Delacroix, dodaje: „To ne znači da tu ne treba razuma...“ i na kraju još: „Mnogima su oči lažne ili trome: doslovce vide predmete, a ne vide ono što je izvrsno, divno, izvanredno.“ U Lončarevim je slikarskim svetkovinama intelekt također djelatan te nadgleda, ne namećući se, ovo virtuozno baratanje bojom koje ga potvrđuje kao vrsnog koloristu. Dakako da u svim tim rješenjima ne manjka ni nepredvidivosti ni iznenađenja koja raduju svakog slikarskog adepta. S druge strane, premda su Lončareve kompozicije i nadalje čvrste – posljedica nenametljivo postavljenih obrisa, samim rasporedom bitnih sastavnica (zato sve djeluje slikarski jednostavno, gotovo prirodno) – i zaokružene, snaga izraza još se u većoj mjeri nego ranije oslanja na kretnju. Nadalje, osim što sve manje brine o pejzažnim pojedinostima, hijerarhiju na relaciji glavno – sporedno usklađuje inverzivnim postupkom: prepoznatljivi motiv se povlači, na nekim slikama reducira i veličinom, a pozadina izbija u prvi plan. I opet; takav postupak osobito nam postaje jasan usporedimo li ove slike s ranijima. |
Obilnost koju Lončar sada donosi – rukopisom koji rabi raznolike tehničke finese (široki repertoar poteza kistom, četkom, ali i kartonskom lopaticom, prskanje, nanošenje pigmenata različite gustoće, od blagih impasta i repoussoira do providnosti lazurnih slojeva, ostavljanje tragova šaranjem u još svježoj boji...), a bez dojma suviška i nepotrebne opterećenosti jer je sve u funkciji slike – podvrgnuta je polaznoj osnovi o istodobnoj pikturalnoj raskoši i kontroliranom dojmu cjelovitosti. Možda upravo ovaj ciklus nudi najuvjerljiviji odgovor na pitanje što ga je Grgo Gamulin postavio poprativši početke Lončareva slikarstva : „što će se dogoditi ako boja zaista uđe u ove prostore, dragocjena i sočna, u višim registrima, koji će atrakciju učiniti drugačijom (kolorističkom), a magične naboje ovih krajolika prebaciti u slikovite senzacije, čisto slikarske“? Boja je u međuvremenu, nakon tog razdoblja što traje do pred kraj osamdesetih, kada je još slikao „umrtvljenom paletom“, ušla na slike „ritmiziranjem plohe pigmentalnim oprekama“ (V. Maleković), ali tek sada ona potpuno dominira kako u djelima iznimnih kolorističkih raspona, ali i nevjerojatno sklopljenih kromatskih skladova, tako i na monokromnim radovima, potisnuvši plasticitet predmetnog kao prateću komponentu, a dvojbu o prednosti figuracije ili apstrakcije učinivši (još jednom) suvišnom. Mišljenja sam kako je Tihomir Lončar upravo radovima iz ove godine započeo ostvarivati ono najbolje u svom dosadašnjem stvaralaštvu, te da istodobno dostiže i jedan od vrhunaca suvremenoga hrvatskoga slikarstva. |