|
Gombrih na primjeru Constablea u knjizi „Umjetnost i iluzija“ objašnjava složen mehanizam mentalne percepcije i uobličavanja slikarskog jezika koji podjednako pronalazi poticaje u samoj povijesti umjetnosti, dakle tradiciji njegovanja određenog genrea i tehničkog postupka kao i u neposrednom opažanju predmetnog svijeta. Tako u njegovu slučaju naglašava utjecaj Lorraina ali i one teško uočljive izvore niza slikara od kojih je „učio“ i saznavao tajne slikarskog umijeća, iluzionističku tehniku predočavanja treće dimenzije, prostornih planova, perspektivu, svjetlosne valere, građenje čvrstih ili rastresitih formi, rukopis i fakturu. Konkretan motiv od kojeg polazi sasvim je prepoznatljiv, ali rakurs je drugačiji, podređen subjektivnom motrištu i rješavanju plastičnih problema koji čine sliku potpuno sematičnom i sintaksičnom samosvojnom cjelinom. Constableov se slučaj navodi kao jedan od mnogih primjera na temelju kojih Gombrih dokazuje da je mimetičnost umjetničkog djela slojevit projekt u sagledavanju umjetničkih fenomena prošlih epoha i stilova. Danas slikati pejzaž kada je slikarstvo dvadesetog stoljeća pokušalo definitivno se otresti balasta prošlosti s nasljeđem odrješitom avangardističkom manirom nije nimalo zahvalan napor. Poneki bastioni i nastavljači tradicije u gustom pletivu avangardnih pokreta, slikarskih rušitelja koji grade sasvim novi jezik, očigledan su krug malobrojnih nadrealista, slikara magičnog realizma koji produžuju i svojim suvremenim senzibilitetom obogaćuju struje i tokove nasljeđa, manirista koji unutar jednog već kodiranog sistema produbljuju i proširuju iskustva baštinjena iz bliže i dalje prošlosti. Taj danas rijedak dar pronicanja u „okamenjeni jezik“ prošlosti, ulaženja i čitanja starih poruka i kodiranih značenja, nesumnjivo posjeduje Tihomir Lončar, slikar kontemplativnog senzibiliteta, analitičan duh koji svojim vizualnim skalpelom secira i ljušti slojeve različitih slikarskih svjetova prošlosti ali i svog lokalnog, neposrednog nasljeđa |
Stančića, Vanište, Jordana i Biffela. Račića nadasve. Ranije prigušene i štedne palete zemljanih tonova, čvrstih formi jednog imaginarnog konstruiranog prostora, pomaknute i iščašene perspektive, iracionalnih i neobičnih prodora svijeta i neobjašnjivih materijaliziranih sjena, postepeno je tektonički kompozicijski poredak razbijao sve naglašenijim ekspresivnijim rukopisom, uzbibanim planovima, omekšanim ivicama i žešćim kromatskim žarenjima. Neke zapuštene i osamljene zgrade, crkvena zdanja, spomenici, garaže, skele, izriču svoju oniričku utvarnost, pobuđuju kontemplaciju zapuštene, tihe egzistencije, osjećanje nagriženosti zubom prolaznosti, ono što jeste istodobno u svim vremenskim planovima, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sada i tu i tamo i nigdje. Taj metafizički iskaz doživljaja zbilje, tjeskobu i sanjarski bolećivu osjećajnost pronalazio je Lončar okrenut tradiciji slikarstva, i potkrepljujujući ono što je nalazio, zapisano vizualnim govorom na reprodukcijama starih majstora i konkretnim djelima u muzejima, razaznavao u motivima koje je sam pronalazio u svojem senzornom prostoru. I dok je prije slikao tonski u uskom kromatskom registru, suzdržanog rukopisa i samozatajne klasične geste, sada sve više prepušta svojem unutrašnjem glasu i subjektivnom porivu da ga vodi nemirnijoj kretnji i potezima, kolorističkom otvaranju palete, gradnji snažnih akcenata i srazova, pokrenutosti i uzbibanosti planova, dekonstrukciji poremećenog sklada.Ekspresionističkim jezikom sve se više ostvaruje modelacija nadrealnog prostora, otkrivaju se zapretene i neiscrpne kolorističke mogućnosti koje Lončar postepeno ali sigurno koristi razvijajući ih u svojem slikarstvu. Dodirne točke sa slikarstvom memorije poprimaju neke neslućene vidike ekspresionističke izražajnosti čineći Lončarev slučaj osamljenom pojavom koja unutar svoje vlastite nacionalne tradicije (oslon na Šulentićev idiom) pronalazi kvalitetne i rafinirane primjere. |