|
Pred vama je jedna lijepa i puna izložba. Zasitna u oba temeljna i ishodišna segmenta: likovnom pristupu i estetskom doživljaju. Odrednice su to koje jedno slikarstvo čine autentičnim, živim, zanimljivim. A takvo je upravo Lončarevo. Ispituje se prema unutra i prema van: prema vlastitoj materičnosti, strukturi, koloristici, stilskom iskazu, te prema gledateljevom oku. A ono, to oko, prevažno je, jer se u nekoj konačnici za nj i slika stvara. Naravno, u prvome je planu sam slikar i njegova opća Vizualija. U tom je kontekstu Tihomir Lončar pravi tragač: maksimalno želi istražiti dubinu i visinu prostora, njegove arhikteture i moguću podatnost i plodnost boje. Jer boja je živa: ona emanira mnogobrojnim energijama, pulsira svojim zavodljivim i povodljivim svjetlosnim česticama, tonovima i nijemom glazbom. Svega će se od toga naći na ekspresivnim ali čvrsto zauzdanim Lončarevim uljima usuglašene i pokatkad proturiječne oštre arhitektonike i volumena, snažnih boja u sudaranju, poetike realnoga i irealnoga, tihe, nijeme, no veoma sugestivne ozvučenosti prostora i razlomljenih pejsaža. Ma koliko njegova slika bila bogata i barokna koloristikom i motivikom, Lončar gospodari i vlada njima, sigurno i neishitreno, traženo ali neiskonstruirano i neartificijelno. Svježina njegova gusta namaza fascinira. Nema tu ni neprirodnosti ni pomodnosti ni vizualna unosa pod svaku cijenu. On i platno su u agonu, sukobu, ali se kreativno slažu i harmoniziraju. Tu kontaminaciju emotivnoga i mislećega, zanata i instinktivnoga, trenutačnoga, dojmljivo pokazuju i njegova ulja većega formata i ona manjega. Naprosto intrigira koliko je toga slikovnim jezikom rečeno na malenome i uskome prostoru platna! Koliko plastičnosti na zameđenom prostoru! Radi se tu, dakle i o promišljenome stavu u koji su uključeni intuicija, glava, oko i ruka. Po nekim međasnim povijesnim točkama i razinama blizak je Ivi Šebalju i onoj sjajnoj nadrealističkoj generaciji modernih europskih slikara. |
Štuje i voli mrlju ali i lomni volumen, disperzivnu figurativnost i simbolsku predmetnost. Nadasve osvaja žarećim toplinama boja u suprotstavljanju. U tom je kontekstu njegova slika i analitička, neće tek pukom slučaju prepustiti konačni raspored stvari. Vidi se logika netraženoga, paradoksu u čast! Sve se to može dosegnuti i isčitati u toj slojevitoj teksturi Lončareve slike. Sraz erotiziranog i znalačkog naboja, onog emotivnog na «prvi pogled» i onog rasudno umirujućeg, kontemplativnog, poteza na «drugi pogled». Po sustav i cjelinu građenja Lončareve slike to je vrlo važno: to sublimiranje plusa i minusa, vatre i vode, neba i zemlje, viđenoga i zasanjanoga, stvarnosnoga i naddignutoga. I što je vrlo važno hoće nas ta Lončareva slika, i mi nju. Bez prisile uliježemo jedno u drugo: oko pliva i mašta po mnogim finim tonalitetnim sagovima, oporim dionicama, natapa se u flori oslućenoga i nikad do kraja konkretno definiranoga, zagubljuje se i pronalazi u nanosima i zanosima jednog nadasve modernog i vibrantnog likovnog senzibiliteta Lončarevog! |